Jedna večernja nedjeljna propovijed na prvu adventsku nedjelju

Bila sam ove nedjelje navečer na misi. Nakon propovijedi velečasnoga zanijemila sam doslovce. A slušala sam ga širom otvorenih ustiju. Još sam i sad pod dojmom. Jako me prodrmalo.

Velečasni je čitao poslanicu i rekao da je Advent vrijeme došašča. To je vrijeme posta. A post ne znači samo odricati se kojeg obroka već znači odricati se nebitnih stvari koje nas drže u stanju raspršenosti, a ne u stanju pribranosti.

Rekao je da je Isus Krist upozorio: “Pazite da vam srca ne otvrdnu u proždrljivosti, pijanstvu i brigama”.

Proždrljivost se ne odnosi samo na hranu, nego je proždrljivost svaka neumjerenost u životu. Bilo da previše jedemo, bilo da samo razmišljamo hoćemo li jedan jogurt pojesti da se ne udebljamo, proždrljivost je ako previše pričamo itd. Rekao je: naše oči ne trebaju sve vidjeti, naše uši sve čuti. To znači da treba biti skoncentriran na bitno i jednostavno.

Pijanstvo nije samo pretjerivanje u piću, nego kad nismo trijezni odnosno trezveni. Za došašće se očekuje da bdijemo. Kao što majka ili otac bdije nad svojim djetetom. Pa, mu kaže: “pazi na sebe”. Rekao je da je to bitna rečenica. Jer onaj tko pazi na sebe i tko bdije ukloni se svakog zla. A zlo zapravo niti ne postoji. Jer uvijek biramo između boljega i dobroga, između boljega i nebeskoga i nebeskoga i božanskoga. A svijet je upravo takav jer je daleko od Boga. Ne Bog od čovjeka nego obrnuto. Otežalo srce od briga. Mi ne vidimo kraj povijesti i kraj svijeta. To vrijeme ne vidimo i mi ne vidimo cilj. Zato nam tjeskoba, strah i brige koje su u odnosu na nebo bezbitne i nebitne poput siromaštva, neimaštine, neimanja posla, manje važni, rekao je. Što su oni u usporedbi ako znamo cilj kojim se krećemo i ako uvidimo razlog zbog kojeg je na tom putu tako.

Pitao je: kako mi živimo? Bitno ili nebitno? Mi živimo kult tijela, ljepote i zdravlja.

A što će nam sluh ako ne čujemo bitno, što će nam vid ako ne vidimo bitno, ako smo raspršeni …